Naslonjen sam na ogradu neke terase, ili nečem sličnom. Samo sam siguran da je prostor koji me ugošćuje površinski velik. Nalazim se na visini, ali mi nije jasno da li se radi o nekom neboderu ili nečem drugom. Znam da se ne radi o balkonu mog apartmana. Osjećam da sam blizu neba. Dižem pogled i imam osjećaj da ga mogu dodirnuti. Ispružim ruku, ali se ništa ne događa. Panorama koju vidim se nalazi u nekoj vrsti izmaglice i sve je u raznim nijansama sive boje. Čudno je da na nebu nema oblaka, ali je i ono sivo bijelo. Jedino s lijeve strane vidim jednu zgradu u pastelno plavoj boji. Nakon što sam dobio opći utisak onoga što se oko mene nalazi, počinjem zagledati detalje. Ispod mene se proteže neki veliki grad. Pravo ispred mene se nalazi jedna velika kupola. Prepoznajem je: to je bazilika svetog Petra, najveća crkva na svijetu. Konačno znam gdje se nalazim: u Rimu sam. Kako sam se obreo ovdje, to mi nije poznato. Premještam moju pažnju prema desnoj strani, prema zapadu. Slika nije najjasnija, ali odjednom postaje bistra. Vrlo visoki neboder dominira taj dio grada.
Teško mi je ocijeniti visinu, ali bih rekao da je visok par stotina metara. Podijeljen je na tri dijela. Donja trećina je prilično široka i sastavljena je od 3 ili 4 cilindra koji se međusobno prožimaju stvarajući jedinstvenu cjelinu. Srednji dio je uži i isto tako sastavljen od nekoliko cilindara. Najviši dio je smo jedan cilindar koji se pri vrhu sužuje i postaje jedan vrlo uski i vitki element: rekao bih da se radi o anteni. Podsjeća me na najviši neboder na svijetu koji se nalazi u Dubaiju; sada se više ne sjećam kako se zove. Bio sam u njemu prije nekih sedam godina, ako me memorija dobro služi. Pali mi se svjećica: kupola je u Rimu, a neboder je u Dubaiju. Kako se mogu obje građevine nalaziti u istom gradu? Počinjem shvaćati da se ovdje nešto čudno događa. Instinktivno pružam ruku prema stoliću za koji znam da se nalazi ispred mene, ali ga ne vidim. U ruci mi se stvara mala, plastična boca vode. Željno otpijam gutljaj, ali mi nije jasno zašto jer ne osjećam nikakvu žeđ.
Ponovno se koncentriram na ono što vidim u daljini, ispod mene. Bezbrojne ulice, široke i uske, puno građevina, pretežno u austrougarskom stilu, drvoredi koji su super precizno poravnati. Kao da moje oči imaju ugrađen zoom. U dnu jedne ulice, preko puta jednog stogodišnjeg hrasta (ne pitajte me kako, ali znam da se radi o hrastu), nalazi se jedna zgrada sa šed-krovom, tipičnim za industrijske građevine od prije 50 – 100 godina. Vidim i ulaz u tvornicu. Odjednom znam i njenu namjenu. Iznad ulaznih vrata stoji veliki natpis casino online, ispisan pisanim znakovima, lagano zakošenim. U redu, to je u modi i duhu vremena, da se stare zgrade renoviraju i da im se daje moderna namjena. To što je unutra casino, nije ništa posebno čudno, ali ako se radi u zemaljskoj, odnosno realnoj kockarnici, zašto se onda u natpisu nalazi riječ online? Scena se iznenada mijenja i nalazim se unutar tog prostora, stare industrijske hale s 3 broda. Stupovi i krovne rešetke su metalni, stari i dobro zahrđali. Svuda naokolo, uza zidove se nalaze slot mašine, ali one starog tipa, s polugom koju treba povući da bi se kotači počeli okretati: zvali smo ih Jednoruki Džek. U sredini prostorije se nalaze stolovi za rulet, ali oni novi, automatski, bez krupjea. Debeli sloj prašine pokriva sve, osim plastičnih kupola koje se nalaze iznad kotača ruleta. Oni su savršeno čisti i prozirni. Htio sam odigrati par krugova na ruletu i povući ručicu na slotu, ali…
Opet iznenadna promjena. Stojim iza rešetaka za koje se držim s rukama, Pogledom kružim po okolini pokušavajući shvatiti gdje se nalazim. Radnja se događa u zoološkom vrtu Maksimir, u Zagrebu. Prepoznajem ambijent jer sam ga posjetio prošle godine. Ustanovljavam da se ja nalazim u kavezu. Okolni kavezi i oni preko puta moga su prazni, bez životinja i bez drugih ljudi kao što sam ja. To me iznenađuje, jer sam očekivao da će se i u drugim gajbama nalaziti ljudska bića, po onoj logici, ako sam ja unutra, trebali bi biti i drugi. Puteljak kojim šetaju posjetioci je potpuno prazan. Nakon nekog vremena uočavam neko gibanje iz smjeru u kojem se nalazi sunce. Vidim da se radi o nekoj osobi, ali mi protusvjetlo ne dozvoljava da bolje razaznam priliku koja se nalazi u sjeni. Sada je već dovoljno blizu i vidim da se radi o nekoj mladoj djevojci. Budući da poštujem javno ćudoređe, suzdržat ću se od opisa njenog izgleda. Veselo šeta i nešto pjevucka (ne čujem zvuk, ali znam da je tako). U desnoj ruci ima neki komadić konopca koji vrti u krug. Prilazi mom kavezu i prestaje vrtjeti zavezani predmet koji se nalazi na kraju. Radi se o ključu, prilično velikom i staroga tipa. Umeće ga u bravu mog kaveza i otključava je. Prilazi mi i hvata uzicu s kojom sam vezan. Tek sada shvaćam da imam neku vrstu kožne ogrlice na koju je metalnom kopčom vezana jedna uzica. Izlazi kroz vrata i ja za njom. Niti u jednom trenutku me nije pogledala. Hoda prema suncu, u smjeru iz kojeg je došla i ja je slijedim na udaljenosti od dva, tri koraka, kao mali psić.
Odjednom se začuje neki zvuk. Treba mi par trenutaka da bih shvatio odakle dolazi. Naginjem se prema noćnom ormariću i pritišćem tipku da budilici da bih zaustavio zvono. Ostajem još par minuta u krevetu i pokušavam se prisjetiti svega onoga što sam sanjao. Korak po korak mi se prikazuju slike iz sna. Nastojim ih memorizirati. Znam da se sada moram potruditi, u suprotnom ću sve zaboraviti u roku od par minuta. Dopadaju mi se ovakvi misteriozni snovi u kojima ništa ne shvaćam. Kada se probudim, i ako se nečega još uvijek sjećam, pokušavam analizirati pojave i značenje koje bi mogao imati. Hipoteze su beskrajne, ali od toga ima malo koristi. Više se radi o nekoj mentalnoj vježbi. Možda bi za moje čitatelje bilo bolje da sam izabrao neki drugi naslov, nešto hermetično. Tako ne bi odmah znali o čemu se radi. Ali inspiracija i kreativnost dolaze samo ponekad i na njih se ne može sa sigurnošću računati.
U cijeloj ovoj priče, možda se nekom od vas koji čitate neće svidjeti veza prema casino online jer to držite nemoralnim. Veza je tu iz određenih razloga. Svi moji prijatelji i poznanici znaju da sam ja prilično strastveni kockar. Dosta njih me je pitalo za adresu mjesta preko kojeg kockam online. Ja sam lukav, pa sada kada me budu pitali, dobit će adresu ovog bloga, umjesto direktno onu od sitea. Tako će bar neko, možda samo onako usput, i pročitati ovo moje djelo. Ja nikome ne preporučujem da kocka, ali ljude to očito privlači. Na raspolaganju je uvijek i virtualni način igranja, gdje se igra za virtualne pare, pa se može zabaviti bez da se otima ženi i djeci od usta. Moram vam reći da postoji ogromna razlika između igranja za pravi novac i onoga s takozvanim novcem. Cijela razlika je u psihološkoj postavci situacije. Kada ne možeš ništa izgubiti, nema adrenalina, a mi svi na neki način nastojimo izazvati lučenje tog hormona.