Tako je, odlučio sam da se pravim da svijet oko mene ne postoji, da ne vidim sve ove ružne stvari koje se događaju i da budem pozitivan. U krajnjem slučaju, ako bolje razmislite, mi stvaramo našu percepciju okoline. Ona nije realna, jer okolinu možete gledati s raznih točki gledišta. Uzmite za primjer jedan automobil. Kružite oko njega. Mijenja se oblik i boja, odnosno svjetlost: s jedne strane je osvijetljen, a s druge strane je u sjeni, pretpostavljajući da ga promatramo u toku dana, po suncu. Boja nam se s osunčane strane može ne dopadati jer je prejaka, pomalo kič, dok je dio u sjeni baš onakav kakav nam se sviđa. Sve je stvar točke s koje promatramo i prosuđujemo ono što vidimo. Tako sam ja odlučio da budem na pravoj strani, onoj koja mi dozvoljava da vidim ambijent u kojem živim na pozitivan način. Što me je dovelo do ovog pomalo filozofskog zaključka, odnosno stajališta? Ono što svi mi vidimo, događanja u zadnjem periodu, u svijetu i kod nas. Ne vjerujem da se nekom dopada smjer u kojem idemo. S druge strane, u istom tom periodu sam imao i problema, to jeste neugodnih događaja i u privatnom životu, a tu se uključuje i posao na kojem radim. U jednom trenutku sam osjećao da ću pući, pa sam jednostavno zaključio da trebam promijeniti moj stav i mogu vam reći da ova moja promjena dosta dobro funkcionira. Preporučujem je svima, iako nije lako okrenuti način razmišljanja i vrednovanja preko noći. Uz malo truda i upornosti se može, bar sam ja uspio, koliko toliko, i osjećam se bolje.
Tamo gdje promjena položaja promatranja ne pomaže (ima i takvih slučajeva), recept je isto tako jednostavan: ne gledati. Puno njih će reći da se tako izbjegava stvarnost i okreće od nje na drugu stranu. Ne mogu reći da su u krivu, ali ako ja na tu stvarnost ne mogu utjecati, u smislu da je promijenim i poboljšam, čini mi se potpuno u redu ne uzimati je u obzir. Priznajem da ovaj moj uvod nije u skladu s naslovom, ali sam htio dati savjet kako prebroditi neke poteškoće u bivstvovanju. Možda nekome može biti od koristi. Puno puta mi se dogodilo da pročitam neku knjigu i u njoj pronađem nešto što primijenim u svakodnevnom životu. Tako se nadam da ovaj moj članak može nekome isto tako poslužiti da se opusti.
Danas je nedjelja. Protekli tjedan je bio naporan na poslu. Moja firma je bila cilj jednog hakerskog napada na naš unutrašnji intranet. Rezultat je bio da su radni fileovi, same aplikacije nisu pretrpjele štetu, na ogromnoj većini računala bili šifrirani i neupotrebljivi za rad. Pojavio se famozni file HOW_TO_DECRYPT.TXT u kojem te hakeri pozivaju da platiš da bi ti dešifrirali fileove. Ja sam sitna riba u firmi pa ne poznajem detalje, ali se priča o tome da je zatražena suma u iznosu od sto tisuća američkih dolara. Mi smo prilično velika firma i iznos mi se čini u redu, s obzirom na našu financijsku snagu. Da me čuju moji, odmah bi me otpustili. Praktično je posao bio blokiran na par dana jer su nam naredili da držimo računala ugašena, a mi bez njih ne možemo proizvoditi. Projektna smo firma, a danas se projektira isključivo na računalima; davno su prošla vremena crtaćih daski. Kolege su otišle u tilt. Neki su bili pogođeni više, a neki manje. Ja nisam pretrpio veću štetu, ali je činjenica da smo svi izgubili bar nešto od našeg arhiva s poslom koji radimo. Par njih je imalo totalnu štetu: svi fileove su im šifrirani. Ja sam to primio s filozofijom. Prije svega nije moja krivnja, nego od firme koja nije organizirala svakodnevni backup fileova. Dio projekta na kojem sam radio je izgubljen i morat ću te stvari ponovo napraviti, prema tome nećemo uspjeti poštovati rok. Moje razmišljanje: ponavljam, ja nisam kriv za ono što se dogodilo, trebat ću ponovo napraviti posao koje je već napravljen, a u krajnjem slučaju plaća je uvijek ista, radio ovo ili ono. Draže bi mi bilo da radim nešto drugo, nego da ponavljam ono napravljeno, ali što bi neki rekli, vrijedi ona “a moj Bože, ća se može, moglo je i svršit gore”.
Kako je danas dan Božji, odlučio sam slijediti stope moje supruge. Otišli smo na tržnicu starih stvari, neka vrsta buvljaka, koja se nalazi na nekih dvadeset minuta hodanja od našeg stana. Ugodna šetnja, bezbrižno šetanje među štandovima i na kraju, prije povratka kući, jedna piva. Opušteno, bez razmišljanja. Gledao sam s interesom izložene stvari, pogotovo stare longplejke, ali me ništa nije privlačilo da bih doista kupio. Da bi pomogli izlagače i prodavače, pobrinula se supruga. Ona je širokih grudi i šupljih ruku, pa ću sutra pola dana morati raditi da bih platio ono što je ona potrošila. Koga briga, pare su ionako samo zato da se troše.