Ako se ne varam, sljedeći vikend se pomiče sat. Jutros sam se probudio nešto malo iza sedam i pol i vani je još bio sumrak; u stvari je bilo sat vremena manje nego što je pokazivala moja ura. Sada sam se vratio s posla: u 6 i pol popodne je još dan. Uvijek moramo izmisliti nešto novo, uključujući i legalno vrijeme. Trenutno puno europskih razmišlja da ga napusti i da se vrati na ono fiksno, prirodno. I ovo sunčano vrijeme je samo rezultat konvencije. Da zaključim ovaj uvod: uskoro napuštamo novo vrijem i vraćamo se starom. Ujutro će sunce prije izlaziti, kada ga bude, ali će se smračiti sat vremena prije. Sa subote na nedjelju spavat ćemo sat vremena manje; to je ono što me najviše pogađa. Proljetna promjena donosi sat vremena više sna. Kada sam postavio naslov, nisam zamislio da će tema biti ovo o čemu sam upravo završio. U biti sam više mislio na period u kojem živimo, na eru u kojoj bivstvujemo. Ne znam da li vi imate osjećaj da se stvari mijenjaju, svakim danom (malo pretjerujem) sve brže nestaju naše fiksne točke, one na koje smo se godinama oslanjali i nude nam se nove, one koje nekima, koji nismo mi, odgovaraju više nego nama.
Razvoj tehnologija u nekoliko zadnjih desetljeća je daleko nadmašio sve ono što je do tada izmišljeno i praktično primijenjeno u ljudskim životima. Nekada davno život je bio vrlo stacionaran, promijene su bile vrlo rijetke, a kada su se i događale bile su spore i ljudi su imali dovoljno vremena da se na njih naviknu. Ta sporost je omogućavala da pogreške koje su se događale budu na vrijeme otkrivene i ispravljene. Ovdje bi se mogla povući analogija s ograničenjima brzine koje nalazimo na cesti. U većini zemalja čak i na autoputovima postoji ograničenja. Koliko znam, u Njemačkoj ih nema. Obično je ograničenje 130 km/h. Mnogo njih se pita zašto baš ova brzina, a ne neka veća ili manja (ovo se rjeđe pitamo). I ograničenje brzine je vrsta konvencija poduprta sa statističkim istraživanjima. Da sada ne dužim previše, vratit ću se na misao koju sam slijedio. Što se brže vozi, to ostaje manje vremena za reakciju na eventualnu pogrešku u vožnji, na sporost u reakciji ili na nepredvidljivu situaciju (kamen na cesti) koja se iznenada može pojaviti.
Zadnja inovacija kojoj smo izloženi jeste cjepivo protiv ovo virusa. Zašto to zovem inovacija? Zato što je jako novo. Počelu su na njemu raditi otprilike prije godinu i pol dana. Zatim je počelo testiranje na određenim grupama, naglasio bi malim, ljudi koji su bili dobrovoljni zamorci. Novac može sve, pa kada ti za nešto plate, spreman si riskirati i potencijalno ozbiljne posljedice tog pokusa. Jedina dobra stvar jeste što u stvari ne moraš ništa raditi da bi zaradi. Spremni smo na sve da bi zaradili koju kunu, pa čak i riskirati vlastiti život. Moram naglasiti i to da je vrijeme ispitivanja na zamorcima trajalo svega nekoliko mjeseci. Nakon toga su cjepiva službeno odobrena, ali u malo kraćem roku nego što je to uobičajeno. Isprika, da je stvar hitna zbog velikog širenja pandemije, mnogima je zvučala prihvatljivo. Početkom godine se je krenulo u masovnu upotrebu novih preparata, iako su službeno još uvijek u fazi testiranja. U puno zemalja je već u naprednom stanju i treća doza; ispalo je da one prve dvije ne traju baš previše. S drugim riječima, ponašamo se kao da je novi proizvod najnormalnija stvar na svijetu, a u stvari o njemu jako malo znamo jer je iskustvo pretjerano kratko. Tko zna da li ovo može imati neke ozbiljne posljedice gledajući na duge staze.
Moram vam otkriti kako sam dobio inspiraciju za naslov ovog članka. Buldožeri! Slovenska rock grupa koja je ostavila traga na bivšoj jugoslavenskoj rock sceni. Često mi se upravo ta pjesma vrti po glavi, pogotovo ona strofa: oni ih tuku i zatvaraju u kuhinju. Nisam nasilan, pogotovo ne prema slabijem spolu, ali taj stih ima nešto što pogađa moju unutrašnju frekvenciju. Kada otkrijem što je to, radim na tome bar nekih 20 godina, obavijestit ću vas. Zatvorena zagrada. Ops, zaboravio sam je otvoriti. Pogledajte malo problem zagađivanja. O tome se govori od sedamdesetih godina prošlog stoljeća (ja se toga još uvijek sjećam). Bilo je naznaka, i to ozbiljnih, da bi budućnost mogla biti jako zagađena, i na čuđenje svih, to se je upravo dogodilo. Mislili su da je to početak, i da će trebati puno vremena da dođemo na neku kritičnu točku, ali nisu uzeli u obzir brzinu progresa. Od početka ovog stoljeća, u samo nekih 20 godina, dostigli smo određenu kritičnu masu za koju nisam siguran da postoji neko praktično rješenje. Gotovo sve države su u financijskim krizama, zahvaljujući neumjerenom trošenju, a onda se na to dodao i virus koji je učinio da računi odu u tešku crvenu zonu. Na dnevnom redu je ekonomski rast: ako povećamo nacionalni prihod, postotak našeg duga će se smanjiti. Stanite malo! Ako jako rastemo, dodatno zagađujemo. U stvari bi trebali pomalo smanjivati proizvodnju, da bi smanjili zagađenje. A ne, ti krivo vidiš stvari. Mi ćemo koristiti nove tehnologije i izvore energije koji ne zagađuju. Oprostite, ovi su ili ludi ili banditi. Tko god se malo informira, vidi da te nove tehnologije samo minimalno smanjuju zagađenje, ali stvaraju rast koji tu minimalnu uštedu pojede. Ako se pogledaju povijesni planovi o smanjenju zagađenja, nema jednoga koji je bar približno funkcionirao. Mi se jednostavno kockamo s našim životima.