Kategorije
Uncategorized

Okretna vrata

Zamislite što mi se danas dogodilo. Bio sam u uredu i negdje poslije ručka mi je opao nivo jedne određene tvari koja se uvlači kroz usta i širi u tijelo preko pluća. Već godinama je zabranjeno vršiti tu aktivnost u uredu pa sam tako prisiljen izaći ispred zgrade da bih popravio kemijski sastav mog organizma. Tako sam ja sišao i cuclao hodajući gore dole ispred nebodera u kojem radim. Cuclao? Tako to zove moja žena jer koristim jednu tehnološku stvar koja ne proizvodi katran koji začepi pluća. Kada sam završio s obredom i bacio otpadak u za to određenu pepeljaru (hajde, da pomognem onima koji eventualno nisu shvatili) krenem ja unutra. Na ulazu su okretna vrata. Uvijek kada ih vidim dođe mi u glavu rulet u casinu. Strpljivo sačekam da se počnu okretati, uđem unutra i sitnim koracima, korak po korak, pratim kretanje krila; ne znam kako bi ih drukčije zvao. Iznenada, krila se zaustave. Ima ih četiri i sva su pod pravim kutem (4 puta 90 jeste 360, odnosno puni krug za one koji su slabiji u matematici i geometriji). Kada se zaustave, 2 prostora koja formiraju ostanu prema vani, a dva su unutar okvira koji osigurava da ne struji zrak i da nema propuha. Ja ostanem u zatvorenom prostoru. Bez panike; nije se to prvi puta dogodilo. Naprotiv, rekao bih da se događa dosta često. Kako se rješava ovakva situacija? Malo se mrdnem i volumetrijski senzor shvati da je netko unutra i pokrene elektromotor koji okreće vrata. Ako to ne funkcionira, postoji jedno unutrašnje dugme koji se pritisne i problem se riješi kao u prethodnom primjeri. Jednostavno, zar ne?

Okretna vrata u kojima sam se zaglavio

Mrdnem se ja lijevo i desno; to mi je lakše nego ispružiti ruku i stisnuti gumbić. Ništa! Ja sam uporan i opet se mrdnem, ovaj puta jače da bi senzori lakše ustanovili moje prisustvo. Opet se ništa nije dogodilo! Hajde, ispružim ja ruku i s kažiprstom pritisnem gumbić. Već dok je moj prst prevaljivao ovaj dugi puto od nekih dvadeset, pa možda čak i više centimetara, moj unutrašnji instinkt mi je rekao da ni ovo neće proizvesti željenu akciju, to jeste učiniti da se vrata okrenu za bar još devedeset stupnjeva; u tom slučaju bih bio na slobodi. Moj instinkt nikada ništa ne pogodi, ali ovaj puta, na moju žalost je bio ispravan. Kliknuo sam još par puta, pa se opet mrdao, pa sam se mrdao i klikao istovremeno, ali rezultat nije bio pozitivan. Shvatio sam da sam ostao zaglavljen u okretnim vratima. U liftu mi se to nikada nije dogodilo. Pokucao sam par puta na staklo da bih prizvao protira, ali je on već bio sa suprotne strane stakla. Rekao mi je da mu signalni uređaj koji ima iza svog pulta pokazuje da su se vrata pokvarila i da će odmah pozvati servis da me oslobode i poprave vrata. Zatim je otvorio požarna vrata koja se nalaze uz ova gdje sam ja zaglavljen, da bi drugi ljudi, koji ulaze i izlaze, mogli normalno cirkulirati.

Neboder ima dvanaest katova i u njemu radi par stotina ljudi. Uz to su u njemu i dvije osiguravajuće agencije koje primaju vanjske klijente. Dok sam čekao u mom staklenom kavezu, bio sam svjedok brojnih prolaznika koji bi iskoristili priliku da pogledaju prema meni i da mi upute suosjećajni pogled. Nisu baš svi bili tako ljubezni. Jedan se vraćao iz dućana gdje je kupio nešto za ručak koji je bio u toku. Kada me je vidio, zastao je, otvorio plastičnu vrećicu koju je sa sobom imao, izvadio bananu i učinio gestu s kojom mi je ponudio tu voćku, omiljenu među majmunima, pogotovo u zoološkom vrtu. Poznajem ga, pa se nisam naljutio. Uvijek se šali, sa svima i u vezi svega. Činjenica je bila da sam bio izložen pogledima ljudi koji su prolazili i palo mi je na pamet da je možda bolje ostati zaglavljen u liftu. Možda je malo klaustrofobičnije, ali je manje posramljujuće. Prošlo je nekih petnaestak minuta, a ja sam i dalje bio na ograničenoj slobodi. Nikotin je počeo padati ispod kritičnog nivoa, a bilo mi je i dosadno. Netko od vas će reći da sam trebao nešto raditi na mobitelu; tamo se uvijek nešto nađe da vrijeme brže prođe. Imate pravo, ali mi je ostao u uredu, pa sam se mašio onoga što sam imao pri ruci. Zgrijem ja duhan i počnem cuclati, ka d evo portira. Mrko me gleda i govori mi kako je zabranjeno pušenje u zgradi. Kroz staklo se zvuk ipak dobro širi, pa nisam bio akustički izoliran. Ja ga gledam u nevjerici i ne znam što bih mu odgovorio. U nedoumici sam da li da budem vulgaran ili pristojan. Ovo prvo me više privlači i više dogovara datom trenutku, ali nije u mom stilu. Ja sam fini čovjek.

Objašnjavam mu, lažući, da patim od klaustrofobije, da sam nervozan i da mi cuclanje pomaže da se smirim. Uz to dodajem da je ovo proizvod koji stvara dima, ali nema vatre prema tome ništa se ne može zapaliti. On nastavlja da me grdi. Izgleda da mu idem na onu stvar. Na sreću, čujem zvuk auta koji se zaustavlja, okrećem se i vidim natpis na vratima: servis – liftovi i pokretna vrata. Vidi ih i portir, izlazi van, da tada je bio s unutrašnje strane, i vodi ih prema mjestu incidenta. Za 10 minuta sam vani; skinuli su neku ploču na zid i odblokirali vrata. Bili su vrlo ljubezni. Izveli su me van, pitali da li je sve u redu i ispričali se zbog neugodnog događaja. Rekli su da je pregorio osigurač i da se to izuzetno rijetko događa. Opet sam bio na slobodi!

Kategorije
Uncategorized

Pozitivan

Tako je, odlučio sam da se pravim da svijet oko mene ne postoji, da ne vidim sve ove ružne stvari koje se događaju i da budem pozitivan. U krajnjem slučaju, ako bolje razmislite, mi stvaramo našu percepciju okoline. Ona nije realna, jer okolinu možete gledati s raznih točki gledišta. Uzmite za primjer jedan automobil. Kružite oko njega. Mijenja se oblik i boja, odnosno svjetlost: s jedne strane je osvijetljen, a s druge strane je u sjeni, pretpostavljajući da ga promatramo u toku dana, po suncu. Boja nam se s osunčane strane može ne dopadati jer je prejaka, pomalo kič, dok je dio u sjeni baš onakav kakav nam se sviđa. Sve je stvar točke s koje promatramo i prosuđujemo ono što vidimo. Tako sam ja odlučio da budem na pravoj strani, onoj koja mi dozvoljava da vidim ambijent u kojem živim na pozitivan način. Što me je dovelo do ovog pomalo filozofskog zaključka, odnosno stajališta? Ono što svi mi vidimo, događanja u zadnjem periodu, u svijetu i kod nas. Ne vjerujem da se nekom dopada smjer u kojem idemo. S druge strane, u istom tom periodu sam imao i problema, to jeste neugodnih događaja i u privatnom životu, a tu se uključuje i posao na kojem radim. U jednom trenutku sam osjećao da ću pući, pa sam jednostavno zaključio da trebam promijeniti moj stav i mogu vam reći da ova moja promjena dosta dobro funkcionira. Preporučujem je svima, iako nije lako okrenuti način razmišljanja i vrednovanja preko noći. Uz malo truda i upornosti se može, bar sam ja uspio, koliko toliko, i osjećam se bolje.

Tamo gdje promjena položaja promatranja ne pomaže (ima i takvih slučajeva), recept je isto tako jednostavan: ne gledati. Puno njih će reći da se tako izbjegava stvarnost i okreće od nje na drugu stranu. Ne mogu reći da su u krivu, ali ako ja na tu stvarnost ne mogu utjecati, u smislu da je promijenim i poboljšam, čini mi se potpuno u redu ne uzimati je u obzir. Priznajem da ovaj moj uvod nije u skladu s naslovom, ali sam htio dati savjet kako prebroditi neke poteškoće u bivstvovanju. Možda nekome može biti od koristi. Puno puta mi se dogodilo da pročitam neku knjigu i u njoj pronađem nešto što primijenim u svakodnevnom životu. Tako se nadam da ovaj moj članak može nekome isto tako poslužiti da se opusti.

Pozitivna je i ljepota koja nas okružuje jer nam razgaljuje dušu

Danas je nedjelja. Protekli tjedan je bio naporan na poslu. Moja firma je bila cilj jednog hakerskog napada na naš unutrašnji intranet. Rezultat je bio da su radni fileovi, same aplikacije nisu pretrpjele štetu, na ogromnoj većini računala bili šifrirani i neupotrebljivi za rad. Pojavio se famozni file HOW_TO_DECRYPT.TXT u kojem te hakeri pozivaju da platiš da bi ti dešifrirali fileove. Ja sam sitna riba u firmi pa ne poznajem detalje, ali se priča o tome da je zatražena suma u iznosu od sto tisuća američkih dolara. Mi smo prilično velika firma i iznos mi se čini u redu, s obzirom na našu financijsku snagu. Da me čuju moji, odmah bi me otpustili. Praktično je posao bio blokiran na par dana jer su nam naredili da držimo računala ugašena, a mi bez njih ne možemo proizvoditi. Projektna smo firma, a danas se projektira isključivo na računalima; davno su prošla vremena crtaćih daski. Kolege su otišle u tilt. Neki su bili pogođeni više, a neki manje. Ja nisam pretrpio veću štetu, ali je činjenica da smo svi izgubili bar nešto od našeg arhiva s poslom koji radimo. Par njih je imalo totalnu štetu: svi fileove su im šifrirani. Ja sam to primio s filozofijom. Prije svega nije moja krivnja, nego od firme koja nije organizirala svakodnevni backup fileova. Dio projekta na kojem sam radio je izgubljen i morat ću te stvari ponovo napraviti, prema tome nećemo uspjeti poštovati rok. Moje razmišljanje: ponavljam, ja nisam kriv za ono što se dogodilo, trebat ću ponovo napraviti posao koje je već napravljen, a u krajnjem slučaju plaća je uvijek ista, radio ovo ili ono. Draže bi mi bilo da radim nešto drugo, nego da ponavljam ono napravljeno, ali što bi neki rekli, vrijedi ona “a moj Bože, ća se može, moglo je i svršit gore”.

Kako je danas dan Božji, odlučio sam slijediti stope moje supruge. Otišli smo na tržnicu starih stvari, neka vrsta buvljaka, koja se nalazi na nekih dvadeset minuta hodanja od našeg stana. Ugodna šetnja, bezbrižno šetanje među štandovima i na kraju, prije povratka kući, jedna piva. Opušteno, bez razmišljanja. Gledao sam s interesom izložene stvari, pogotovo stare longplejke, ali me ništa nije privlačilo da bih doista kupio. Da bi pomogli izlagače i prodavače, pobrinula se supruga. Ona je širokih grudi i šupljih ruku, pa ću sutra pola dana morati raditi da bih platio ono što je ona potrošila. Koga briga, pare su ionako samo zato da se troše.

Kategorije
Uncategorized

Novo vrijeme

Ako se ne varam, sljedeći vikend se pomiče sat. Jutros sam se probudio nešto malo iza sedam i pol i vani je još bio sumrak; u stvari je bilo sat vremena manje nego što je pokazivala moja ura. Sada sam se vratio s posla: u 6 i pol popodne je još dan. Uvijek moramo izmisliti nešto novo, uključujući i legalno vrijeme. Trenutno puno europskih razmišlja da ga napusti i da se vrati na ono fiksno, prirodno. I ovo sunčano vrijeme je samo rezultat konvencije. Da zaključim ovaj uvod: uskoro napuštamo novo vrijem i vraćamo se starom. Ujutro će sunce prije izlaziti, kada ga bude, ali će se smračiti sat vremena prije. Sa subote na nedjelju spavat ćemo sat vremena manje; to je ono što me najviše pogađa. Proljetna promjena donosi sat vremena više sna. Kada sam postavio naslov, nisam zamislio da će tema biti ovo o čemu sam upravo završio. U biti sam više mislio na period u kojem živimo, na eru u kojoj bivstvujemo. Ne znam da li vi imate osjećaj da se stvari mijenjaju, svakim danom (malo pretjerujem) sve brže nestaju naše fiksne točke, one na koje smo se godinama oslanjali i nude nam se nove, one koje nekima, koji nismo mi, odgovaraju više nego nama.

Razvoj tehnologija u nekoliko zadnjih desetljeća je daleko nadmašio sve ono što je do tada izmišljeno i praktično primijenjeno u ljudskim životima. Nekada davno život je bio vrlo stacionaran, promijene su bile vrlo rijetke, a kada su se i događale bile su spore i ljudi su imali dovoljno vremena da se na njih naviknu. Ta sporost je omogućavala da pogreške koje su se događale budu na vrijeme otkrivene i ispravljene. Ovdje bi se mogla povući analogija s ograničenjima brzine koje nalazimo na cesti. U većini zemalja čak i na autoputovima postoji ograničenja. Koliko znam, u Njemačkoj ih nema. Obično je ograničenje 130 km/h. Mnogo njih se pita zašto baš ova brzina, a ne neka veća ili manja (ovo se rjeđe pitamo). I ograničenje brzine je vrsta konvencija poduprta sa statističkim istraživanjima. Da sada ne dužim previše, vratit ću se na misao koju sam slijedio. Što se brže vozi, to ostaje manje vremena za reakciju na eventualnu pogrešku u vožnji, na sporost u reakciji ili na nepredvidljivu situaciju (kamen na cesti) koja se iznenada može pojaviti.
Novo vrijeme bez svjetla

Zadnja inovacija kojoj smo izloženi jeste cjepivo protiv ovo virusa. Zašto to zovem inovacija? Zato što je jako novo. Počelu su na njemu raditi otprilike prije godinu i pol dana. Zatim je počelo testiranje na određenim grupama, naglasio bi malim, ljudi koji su bili dobrovoljni zamorci. Novac može sve, pa kada ti za nešto plate, spreman si riskirati i potencijalno ozbiljne posljedice tog pokusa. Jedina dobra stvar jeste što u stvari ne moraš ništa raditi da bi zaradi. Spremni smo na sve da bi zaradili koju kunu, pa čak i riskirati vlastiti život. Moram naglasiti i to da je vrijeme ispitivanja na zamorcima trajalo svega nekoliko mjeseci. Nakon toga su cjepiva službeno odobrena, ali u malo kraćem roku nego što je to uobičajeno. Isprika, da je stvar hitna zbog velikog širenja pandemije, mnogima je zvučala prihvatljivo. Početkom godine se je krenulo u masovnu upotrebu novih preparata, iako su službeno još uvijek u fazi testiranja. U puno zemalja je već u naprednom stanju i treća doza; ispalo je da one prve dvije ne traju baš previše. S drugim riječima, ponašamo se kao da je novi proizvod najnormalnija stvar na svijetu, a u stvari o njemu jako malo znamo jer je iskustvo pretjerano kratko. Tko zna da li ovo može imati neke ozbiljne posljedice gledajući na duge staze.

Moram vam otkriti kako sam dobio inspiraciju za naslov ovog članka. Buldožeri! Slovenska rock grupa koja je ostavila traga na bivšoj jugoslavenskoj rock sceni. Često mi se upravo ta pjesma vrti po glavi, pogotovo ona strofa: oni ih tuku i zatvaraju u kuhinju. Nisam nasilan, pogotovo ne prema slabijem spolu, ali taj stih ima nešto što pogađa moju unutrašnju frekvenciju. Kada otkrijem što je to, radim na tome bar nekih 20 godina, obavijestit ću vas. Zatvorena zagrada. Ops, zaboravio sam je otvoriti. Pogledajte malo problem zagađivanja. O tome se govori od sedamdesetih godina prošlog stoljeća (ja se toga još uvijek sjećam). Bilo je naznaka, i to ozbiljnih, da bi budućnost mogla biti jako zagađena, i na čuđenje svih, to se je upravo dogodilo. Mislili su da je to početak, i da će trebati puno vremena da dođemo na neku kritičnu točku, ali nisu uzeli u obzir brzinu progresa. Od početka ovog stoljeća, u samo nekih 20 godina, dostigli smo određenu kritičnu masu za koju nisam siguran da postoji neko praktično rješenje. Gotovo sve države su u financijskim krizama, zahvaljujući neumjerenom trošenju, a onda se na to dodao i virus koji je učinio da računi odu u tešku crvenu zonu. Na dnevnom redu je ekonomski rast: ako povećamo nacionalni prihod, postotak našeg duga će se smanjiti. Stanite malo! Ako jako rastemo, dodatno zagađujemo. U stvari bi trebali pomalo smanjivati proizvodnju, da bi smanjili zagađenje. A ne, ti krivo vidiš stvari. Mi ćemo koristiti nove tehnologije i izvore energije koji ne zagađuju. Oprostite, ovi su ili ludi ili banditi. Tko god se malo informira, vidi da te nove tehnologije samo minimalno smanjuju zagađenje, ali stvaraju rast koji tu minimalnu uštedu pojede. Ako se pogledaju povijesni planovi o smanjenju zagađenja, nema jednoga koji je bar približno funkcionirao. Mi se jednostavno kockamo s našim životima.

Kategorije
Uncategorized

Nezadovoljstvo

Nismo se čuli od prošle godine pa sam osjećao obavezu da vam se javim, tako da svi znate da sam zdravo i dobro. Tako se je nekada pisalo. Uz obavezu osjećao sam i potrebu. Primijetio sam da mi pisanje čini dobro. Koncentrira me na ono što pišem i to me opušta jer zaboravljam na dnevne probleme. Objektivno gledajući, pogotovo u usporedbi s puno ljudi pogotovo u ovom periodu, ja nemam puno problema. Gotovo bih mogao reći da su potpuno odsutni. Imam moj krov nad glavom u vlasništvu, hrane nikada ne nedostaje, u obitelji stvari idu svojim tokom, nikada potpuno glatko, ali niti s nekim posebno velikim problemima. Svi smo živi i zdravi, a tako i vama želi. Uhvati me neki starinski stil pa nikako da ga napustim. Početna ideja je bila da ukratko opišem moj mali godišnji odmor od prije tjedan dana, ali prije nego su upustim u tu temu moram reći dvije stvari o onome što se danas dogodilo doma.

Dobio sam ozbiljnu prediku od žene. Do prije par godina to mi je teško padalo i ozbiljno me je pogađalo, misli psihološki; za sada me još uvijek fizički ne zlostavlja. Počelo je s jednom sitnicom jutros, uz jutarnju kavu. Više se ne sjećam o čemu se radilo, brzo smo preko toga prešli, ali sam osjetio da je danas jedan od onih dana kada njoj dođe da se ispuše. Oko podne se je spremila da ode do dućana. Odmah kraj kućnih vrata se nalazi veliki stol na kojem jedemo, ali koji isto tako služi i meni za posao: na stolu su dva kompjutera. Tu je i uobičajena uredska stolica koju koristim. Prije nego je izašla, primijetila je da su pet nogica od stolice pune prašine i rekla mi je da bih ih mogao obrisati. Usput je spomenula da je to moj radni stol i da bih se ja o njemu trebao brinuti i čistiti računala i okolo. Usput je otišla na balkon i donijela mi krpu s kojom sve mogu pobrisati, a zatim s njom mogu proći po cijelom dnevnom boravku, po podu, da pokupim prašinu. Već sam naučio da joj ne proturječi, nego sam rekao da ću sve napraviti. Nakon što se vratila doma, odmah je vidjela da nisam očistio nogice od stolice: sve sam napravio, osim toga, iz zaboravnosti. Odmah sam se digao, uzeo krpu i počistio ono što je trebalo.

Nakon ručka ona je čitala na balkonu, a ja sam dremnuo pola sata. Zatim je na red došla kava i njena izjava: sigurno si digao nos jer sam ti rekla da pobrišeš prašinu. Nisam mogao da se suzdržim i da joj odgovorim. Ne zbog toga, nego zbog toga što me ti jednostavno ne podnosiš. Nije istina, rekla je ona. Zatim je krenula bujica riječi. Preskočit ću vam sve njene prigovore. Ako ste već dugo vremena oženjeni, i sami ćete znati o čemu se radi. Kada je završila, jednostavno sam joj rekao da sve ono što je kazala jednostavno dokazuje moju tvrdnju da me ne podnosi. Priznala je. Zatim se je demonstrativno obukla i izašla van. Prije toga mi je rekla da ide u shopping, nadajući se da će me to razljutiti. Ostao sam hladan kao špricer. Nakon što je ona zatvorila vrata, sjeo sam za kompjuter da ovo napišem. Jedan od njenih prigovora jeste da sam cijeli dan na računalu. Ili radi za posao, radim od doma, ili nešto radim za sebe. Ono što ona kaže da radim za sebe, donosi dio novaca u kuću, a zahvaljujući tim novcima ona je otišla u kupovinu. U toku njene predike, rekla je da je jedina stvar kada se slažemo jesu naša putovanja. To baš i nije puna istina jer se zadnjih godina i u toku putovanja javljaju nesuglasice. Tako je bilo i na ovom zadnjem, ali nije pretjerano negativno utjecalo na odmor.

Morao sam napustiti ovu aktivnost na nekih četvrt sata. Vani se je odjednom zacrnilo, počeo je puhati jaki vjetar i krenuo je pljusak. Balkon je širok 2 metra, ali je kiša padala po vratima, toliko je sanžan bio vjetar. Na balkonu imamo platneni divan. Uzeo sam plastičnu navlaku s kojom ga štitimo po zimi i izašao na balkon, držeći koliko je moguće vrata pritvorena da kiša ne bi ušla u stan. Pokrio sam divan koliko sam mogao, iako je već napola bio mokar. Kada sam se vratio unutra i konačno zatvorio vrata, stvorila se je već lijepa lokvica vode. To sam posušio i onda sam se morao presvući jer sam bio kompletno mokar. Dok sam sve to obavio, nevera je prošla i izašlo je sunce; kao da se ništa nije dogodilo.

Proveli smo sedam dana na jednom španjolskom otoku, neću vam reći kojem, ali za one koji su znatiželjni dati ću sve smjernice da bi pogodili o kojem se mjestu radi. Neće biti teško. Rekao sam da je španjolski, ali je puno bliži Maroku nego matičnoj zemlji. Otočje je famozno po jednoj ptici koja jako lijepo pjeva i po kojem je grupa otoka dobila ime. Za kraj, da bi pronašli komadić kopna okružen oceanom gdje sam ja bio (ima ih više), reći ću vam da se na njemu nalazi najviša španjolska planina, koja je u stvari nešto drugi, opasno ako je aktivno. Nadam se da vam se je zagonetka dopala. Na otoku nema nešto posebno za vidjeti pa smo najveći dio vremena proveli na bazenu hotela. Tu i tamo bi prošetali da ubijemo vrijeme. Supruga bi se bacila na kupovinu, a ja bih je obično čekao u baru preko puta s neizbježnom pivom. Ugodna dosada. Onda smo jedan dana otišli na drugu stranu od hotela i tamo sam vidio pravi casino. Izvana je izgledao kao pravi, onaj u Monte Carlu ili Las Vegasu.

Casino online u živo

I tako dobijem dozvolu da jedno popodne, prije večere, provedem tamo par sati. Prilično redovno igram online, ali se zaželim i igre u živo. Kod nas su kockarnice brojne, ali je sve automatski i nema se atmosfera gdje ljudi strastveno kockaju. Ne žalost… ali idemo po redu. Bilo je oko 6 popodne i sunce je još jako grijalo; uzmite u obzir da je otok jako ja jugu. Ispred kockarnice portir, obučen kako se očekuje i jedan iz sigurnosti. Obećavajuće! Pozdravljaju me i pokazuju da mogu ući. Za ovu priliku sam se malo bolje obukao, odnosno nisam bio baš u kratkim hlačama. Uđem u predvorje i sviđa mi se. Na kraju se nađem u glavnom prostoru. Casino je jako lijep i uređen s određenim ukusom. Vidim da nema puno ljudi. Nisam ih ni očekivao budući da je tek kasno popodne, a i na otoku nema puno turista zbog epidemije koja vlada. Šetam okolo i proučavam što je na raspolaganju. Jeste, sve je onako glamurozno i lijepo sređeno, ali je ponuda ista kao i kod nas. Istina bogatija, ali je sve automatizirano. Jedino mjesto gdje se nalazi poslužitelj je stol za kojim se igra black-jack. Za njime nema nikoga. Daj da probam, da osjetim malo adrenalina u živo. Nakon 10 minuta se dižem: u džepu nedostaje 20 eura, a duša se nije razgalila. Odlazim za šank; daj, bar jednu cugu. Piće je besplatno a šankerica zgodna – bar nešto što mi se dopalo. Vjerojatno je na svijetu ostalo još malo mjesta gdje se čovjek doista može zabaviti kao nekada. U svim drugima, igranje jeste kao igranje u casino online, jedino, bar u ovom slučaju, ti daju piće besplatno.

Kategorije
Uncategorized

Kockarski san

Naslonjen sam na ogradu neke terase, ili nečem sličnom. Samo sam siguran da je prostor koji me ugošćuje površinski velik. Nalazim se na visini, ali mi nije jasno da li se radi o nekom neboderu ili nečem drugom. Znam da se ne radi o balkonu mog apartmana. Osjećam da sam blizu neba. Dižem pogled i imam osjećaj da ga mogu dodirnuti. Ispružim ruku, ali se ništa ne događa. Panorama koju vidim se nalazi u nekoj vrsti izmaglice i sve je u raznim nijansama sive boje. Čudno je da na nebu nema oblaka, ali je i ono sivo bijelo. Jedino s lijeve strane vidim jednu zgradu u pastelno plavoj boji. Nakon što sam dobio opći utisak onoga što se oko mene nalazi, počinjem zagledati detalje. Ispod mene se proteže neki veliki grad. Pravo ispred mene se nalazi jedna velika kupola. Prepoznajem je: to je bazilika svetog Petra, najveća crkva na svijetu. Konačno znam gdje se nalazim: u Rimu sam. Kako sam se obreo ovdje, to mi nije poznato. Premještam moju pažnju prema desnoj strani, prema zapadu. Slika nije najjasnija, ali odjednom postaje bistra. Vrlo visoki neboder dominira taj dio grada.

Teško mi je ocijeniti visinu, ali bih rekao da je visok par stotina metara. Podijeljen je na tri dijela. Donja trećina je prilično široka i sastavljena je od 3 ili 4 cilindra koji se međusobno prožimaju stvarajući jedinstvenu cjelinu. Srednji dio je uži i isto tako sastavljen od nekoliko cilindara. Najviši dio je smo jedan cilindar koji se pri vrhu sužuje i postaje jedan vrlo uski i vitki element: rekao bih da se radi o anteni. Podsjeća me na najviši neboder na svijetu koji se nalazi u Dubaiju; sada se više ne sjećam kako se zove. Bio sam u njemu prije nekih sedam godina, ako me memorija dobro služi. Pali mi se svjećica: kupola je u Rimu, a neboder je u Dubaiju. Kako se mogu obje građevine nalaziti u istom gradu? Počinjem shvaćati da se ovdje nešto čudno događa. Instinktivno pružam ruku prema stoliću za koji znam da se nalazi ispred mene, ali ga ne vidim. U ruci mi se stvara mala, plastična boca vode. Željno otpijam gutljaj, ali mi nije jasno zašto jer ne osjećam nikakvu žeđ.

Drvoredi su precizno posađeni

Ponovno se koncentriram na ono što vidim u daljini, ispod mene. Bezbrojne ulice, široke i uske, puno građevina, pretežno u austrougarskom stilu, drvoredi koji su super precizno poravnati. Kao da moje oči imaju ugrađen zoom. U dnu jedne ulice, preko puta jednog stogodišnjeg hrasta (ne pitajte me kako, ali znam da se radi o hrastu), nalazi se jedna zgrada sa šed-krovom, tipičnim za industrijske građevine od prije 50 – 100 godina. Vidim i ulaz u tvornicu. Odjednom znam i njenu namjenu. Iznad ulaznih vrata stoji veliki natpis casino online, ispisan pisanim znakovima, lagano zakošenim. U redu, to je u modi i duhu vremena, da se stare zgrade renoviraju i da im se daje moderna namjena. To što je unutra casino, nije ništa posebno čudno, ali ako se radi u zemaljskoj, odnosno realnoj kockarnici, zašto se onda u natpisu nalazi riječ online? Scena se iznenada mijenja i nalazim se unutar tog prostora, stare industrijske hale s 3 broda. Stupovi i krovne rešetke su metalni, stari i dobro zahrđali. Svuda naokolo, uza zidove se nalaze slot mašine, ali one starog tipa, s polugom koju treba povući da bi se kotači počeli okretati: zvali smo ih Jednoruki Džek. U sredini prostorije se nalaze stolovi za rulet, ali oni novi, automatski, bez krupjea. Debeli sloj prašine pokriva sve, osim plastičnih kupola koje se nalaze iznad kotača ruleta. Oni su savršeno čisti i prozirni. Htio sam odigrati par krugova na ruletu i povući ručicu na slotu, ali…

Opet iznenadna promjena. Stojim iza rešetaka za koje se držim s rukama, Pogledom kružim po okolini pokušavajući shvatiti gdje se nalazim. Radnja se događa u zoološkom vrtu Maksimir, u Zagrebu. Prepoznajem ambijent jer sam ga posjetio prošle godine. Ustanovljavam da se ja nalazim u kavezu. Okolni kavezi i oni preko puta moga su prazni, bez životinja i bez drugih ljudi kao što sam ja. To me iznenađuje, jer sam očekivao da će se i u drugim gajbama nalaziti ljudska bića, po onoj logici, ako sam ja unutra, trebali bi biti i drugi. Puteljak kojim šetaju posjetioci je potpuno prazan. Nakon nekog vremena uočavam neko gibanje iz smjeru u kojem se nalazi sunce. Vidim da se radi o nekoj osobi, ali mi protusvjetlo ne dozvoljava da bolje razaznam priliku koja se nalazi u sjeni. Sada je već dovoljno blizu i vidim da se radi o nekoj mladoj djevojci. Budući da poštujem javno ćudoređe, suzdržat ću se od opisa njenog izgleda. Veselo šeta i nešto pjevucka (ne čujem zvuk, ali znam da je tako). U desnoj ruci ima neki komadić konopca koji vrti u krug. Prilazi mom kavezu i prestaje vrtjeti zavezani predmet koji se nalazi na kraju. Radi se o ključu, prilično velikom i staroga tipa. Umeće ga u bravu mog kaveza i otključava je. Prilazi mi i hvata uzicu s kojom sam vezan. Tek sada shvaćam da imam neku vrstu kožne ogrlice na koju je metalnom kopčom vezana jedna uzica. Izlazi kroz vrata i ja za njom. Niti u jednom trenutku me nije pogledala. Hoda prema suncu, u smjeru iz kojeg je došla i ja je slijedim na udaljenosti od dva, tri koraka, kao mali psić.

Psić na uzici uz vlasnicu

Odjednom se začuje neki zvuk. Treba mi par trenutaka da bih shvatio odakle dolazi. Naginjem se prema noćnom ormariću i pritišćem tipku da budilici da bih zaustavio zvono. Ostajem još par minuta u krevetu i pokušavam se prisjetiti svega onoga što sam sanjao. Korak po korak mi se prikazuju slike iz sna. Nastojim ih memorizirati. Znam da se sada moram potruditi, u suprotnom ću sve zaboraviti u roku od par minuta. Dopadaju mi se ovakvi misteriozni snovi u kojima ništa ne shvaćam. Kada se probudim, i ako se nečega još uvijek sjećam, pokušavam analizirati pojave i značenje koje bi mogao imati. Hipoteze su beskrajne, ali od toga ima malo koristi. Više se radi o nekoj mentalnoj vježbi. Možda bi za moje čitatelje bilo bolje da sam izabrao neki drugi naslov, nešto hermetično. Tako ne bi odmah znali o čemu se radi. Ali inspiracija i kreativnost dolaze samo ponekad i na njih se ne može sa sigurnošću računati.

U cijeloj ovoj priče, možda se nekom od vas koji čitate neće svidjeti veza prema casino online jer to držite nemoralnim. Veza je tu iz određenih razloga. Svi moji prijatelji i poznanici znaju da sam ja prilično strastveni kockar. Dosta njih me je pitalo za adresu mjesta preko kojeg kockam online. Ja sam lukav, pa sada kada me budu pitali, dobit će adresu ovog bloga, umjesto direktno onu od sitea. Tako će bar neko, možda samo onako usput, i pročitati ovo moje djelo. Ja nikome ne preporučujem da kocka, ali ljude to očito privlači. Na raspolaganju je uvijek i virtualni način igranja, gdje se igra za virtualne pare, pa se može zabaviti bez da se otima ženi i djeci od usta. Moram vam reći da postoji ogromna razlika između igranja za pravi novac i onoga s takozvanim novcem. Cijela razlika je u psihološkoj postavci situacije. Kada ne možeš ništa izgubiti, nema adrenalina, a mi svi na neki način nastojimo izazvati lučenje tog hormona.

Kategorije
Uncategorized

U liftu

Izlazim iz stana, dva puta okrećem ključ u bravi da bih bio siguran da sam zaključao vrata. Približavam se liftovima, dva su, i pritišćem tipku za poziv. Tipka je samo jedna, jer sam na zadnjem katu, prema tome mogu samo sići. Iznad mene je krov, a tamo se ne može. Ne volim ove liftove jer su bučni. Preko dana mi ne smeta jer uvijek postoji neki nivo buke, pa dodatne zvukove niti ne primjećujem. Problem je što je po noći ovdje jako tiho, i svaki šum se čuje. Legnem u krevet, a dizalo krene: čujem kako vrti motor koji okreće kolotur koji namotava ili odmotava sajlu koja pokreće lift. Taj zvuk i nije nešto posebno izrazit, niti me smeta. Problem je da zaustavljanje dizala izaziva udarac: kao da protuuteg udari od nešto. Zvuk je trenutan i jak, ali prenosi i vibraciju jer je neboder izgrađen od armiranog betona koji je slan akustični izolatore. Puno puta mio se dogodilo da me taj udarac probudi baš u trenutku kada sam tonuo u prvi san. Nakon toga mogu reći zbogom spavanju za tu noć.

Neko večer sam kockao online. Igrao sam na slot mašini koja dozvoljava da je ti zaustaviš u određenom trenutku. Tako nešto sam vidio prvi put tek prije nekih dva mjeseca i dosta sam se posvetio proučavanju mehanizma. Razvio sam svoju teoriju o tome kada treba kliknuti da se kotači zaustave (ne zaustavljaju se u istom trenutku, nego malo kasnije). Zahvaljujući toj proceduri sam zaradio nešto novaca u zadnje vrijeme (možda se jednostavno radi o sreći i nema s veze s mojim postupcima). Na stranu daljnje filozofiranje, bio sam spreman prekinuti vrtnju, kada je dizalo proizvelo svoj udar i meni je mahinalno krenuo prst na tipku s kojom se zaustavlja slot. Gubitak! Jako me je to naljutilo, ali što da radiš: viša sila. Sve mi je to prošlo kroz moždane vijuge dok sam čekao da dizalo stigne na moj kat. Uz njegovu bučnost, na glasu je i njegova sporost; jednostavno je jako star i u stvari bi ga trebalo promijeniti, ali mi stanari nemamo novaca za takvu veliku investiciju.

Evo ga, stiže. Vrata se otvaraju (klizna su i automatska) i ja ulazim. Pritišćem broj nula, koji odgovara prizemlju. Vrata se zatvaraju i lift kreće. Putovanje je bučno i trajat će bar jednu minutu i pol; trebamo se spustiti 24 kata. Gledam se u ogledalu, malo popravljam kosu i govorim sam sebi da sam se mogao i obrijati (ali nisam imao volje). Bum. Lift se iznenada zaustavlja i gasi se svjetlo. Znate li one oblačiće po stripovima, kada je glavni junak ljut i u njima vidite lubanje, bombe sa zapaljenim fitiljem, sablje, puške i slične nasilne stvari. Da ste mogli zaviriti u moju glavu, vidjeli bi otprilike to. Ovo mi je prvi puta da sam se zaglavio u liftu. Redovno ih koristim godinama: ovaj kućni, na poslu svaki dan idem s njim gore i dole 5 katova, kod prijatelja, kada idem kod poslovnih partnera. U sve ove godine, nikada mi se to nije dogodilo. U stvari je prilično čudno.

Odmah nakon onog oblačića iz stripova, u glavu mi dolazi druga scena, odnosno sjećanje na jedan stari, talijanski film. Omnibus s četiri priče. Ljeto je i velike su vrućine. Grad je prazan jer je period Feragosta i svi Talijani su na godišnjem. Pokazuju jedno veliko stambeno naselje, a zatim kamera ulazi u jednu zgradu i zaustavlja se na jednom od viših katova. U kadru je čovjek (ako se dobro sjećam, Alberto Sordi, ali se ne sjećam glumice) koji čeka lift. Kada ovaj stigne, otkrije da će do prizemlja imati zgodnu suputnicu koja je već unutra. I onda se dizalo zaglavi. Tek tu kreće priča jer pomoć ne stiže, budući da nema nikoga tko bi im mogao pomoći. Komedija je dobra i gledaoci u kinu su se zabavili, koliko se ja sjećam jer je to bilo jako davno.

Sve je to trajalo nekih dvadesetak sekundi, a onda se je svjetlo vratilo. Neonke su proizvele uobičajeni šum visoke učestalosti. Trebalo mi je par trenutaka da se saberem. Mehanizam u kojem sam se nalazi i dalje je bio nepokretan. Pogledao sam na komandnu ploču i ustanovio da je lampica na kojoj je pisao broj nula ugašena. Nestalo je struje i sve komanda su poništene. Nadajmo se da je to u pitanju. Ponovno sam pritisnuo isto dugme i… nakon par sekundi počeo sam se gibati prema dole. Dobro je, malo straha i na kraju puno sreće. Stigao sam u prizemlje, zaželio dobar dan portiru, bez da sam se zaustavio na događaju oko nestanaka električne energije. Žurno sam krenuo prema uredu jer sam za devet sati imao zakazan sastanak ne koji nisam smio zakasniti.

Kategorije
Uncategorized

Jesen

Reče, zanesen. To je jedan od rijetkih stihova koji mi je ostao u pamćenju iz škole. Poezija mi je uvijek bila nešto apstraktno, nešto što nisam uspio doživjeti, pretvoriti u slike i atmosferu. Pokušao sam više puta, jer sam to osjećao kao manjak opće kulture. Bez rezultata! Izgleda da je to moje osobno ograničenje. Čitao sam Cesarića, Baudelaire i Nerudu, spominjem samo one kojih se sjećam. Moje prijateljice su mi govorile kako su fantastični, ali ja nisam uspijevao da uđem u njihov svijet. Slično mi se događa i sa slikarstvom. Ja slike dijelim na one koje mi se dopadaju i ostale. Čisto estetsko mjerilo, ali je i tu problem da mi umjetničko djelo ništa ne govori kao takvo, ništa ne prenosi. Kada se stihovi spoje s glazbom, stvar se kompletno mijenja. O da, tada uživam i osjećam. Riječi i tonovi me uzdižu u oblake, spuštaju na zemlju: jednostavno su živi i utječu na moj duh, na moje tijelo koje se često spontano pokrene i uhvati ritam melodije. Često mi se događa de se ujutro probudim i da mi se neka pjesma počne vrtjeti u glavi: često to traje cijeli dan. Pjevušim, tapkam nogama i rukama u ritmu glazbe koja se okreće na mom mozgovnom gramofonu. Uglazbljene stihove, osjećam i uznose me u više sfere, bude mi sjećanja na protekle dane, događaje i prošle ljubavi.

Jesen i planine

Ovo gore skoro pa ima neku poetsku podlogu. Možda još nije kasno za mene. Vidim da se vraćam prirodi. Barem bi se tako reklo gledajući naslove mojih postova. Sve sama godišnja doba, Ne znam da li me inspirira talijanski kompozitor Vivaldi sa svoja 4 koncerta, “Četiri godišnja doba”, ili je utjecaj kulinarske prirode, nižeg spiritualnog nivoa; mislim na pizzu “Quattro stagioni”. Imam osjećaj da me ova pandemija mijenja. Prvi dio, onaj proljetni, nije puno utjecao na mene. Pouzdavao sam se u Suzanu, američku vidovnjakinju o kojoj govorim u prvom postu, i nadao da će sve ove teškoće brzo proći. Nakon što je sve ponovo krenula u toku ljeta, a i danas je u očitom progresu, počeo sam patiti ovu situaciju. Nekako sam postao tužan i povukao se u sebe, u moj intimni, pomalo virtualni svijet. Postao sam i oprezniji. Rijetko izlazim iz kuće, kada šetam, prelazim na drugu stranu ulice, ako na mom pločniku netko dolazi u mom smjeru, nosim zaštitnu masku, dobro navučenu na nos i usta. Nisam siguran da li se radi o strahu ili nečem drugom, ali sam primijetio de se je moje ponašanje promijenilo. Već sama činjenica da sam uočio ove promjene na meni samom je čudna stvar. Držim da sam osoba koja ne primjećuje puno ono što se događa meni samom i okolo mene. To je određeni limit, ali na neki način olakšava život jer se ne vide niti ružne stvari, one koje čine da se loše osjećamo.

Jedna specijalna piva s prijateljima

Gotovo da se više ne družim s rijetkim prijateljima, poznanicima i kolegama. Prije bi se znali posjetiti doma ili se naći u nekom kafiću. Uz kavu, ili pivu bi se pričalo o bezveznim, beznačajnim stvarima u životu: žene, automobili i nogomet su uvijek bile glavne muške teme. Valjale bi se gluposti, sve sa svrhom da se umanji drama svakodnevica, koja i prije ove pandemije nije bila jako dobra. Sada većina nas radi od doma i prilike da se fizički sretnemo su izuzetno rijetke. Sutra će biti ponedjeljak i ja idem raditi u ured. Udaljen mi je nekih pola sata umjerenog hoda. Našao sam neku ispriku (u uredu imam odštampani projekt koji trebam kontrolirati, što mi olakšava posao) i dobio autorizaciju od šefa da cijeli tjedan provedem tamo. Istina je, lakše mi je kontrolirati na papiru nego na ekranu: oči se manje naprežu, a i kvaliteta kontrole je bolja jer po papiru mogu šarati. Da budem iskren, to nije osnovni razlog što se na tjedan dana selim u ured. Meni je posao od kuće odlična stvar. Imam sat vremena slobodnog vremena više, jer tako izbjegavam putovanje. Uz to se mogu organizirati vrijeme kako meni paše. Ako mi se ne radi, mogu se zabaviti nečim drugim i nadoknaditi propušteno radeći uvečer ili preko vikenda. Jednostavno imam više slobode.

Mijenjam naviku jer je mojoj supruzi dosadio moje stalno prisustvo u stanu. U prošlu srijedu mi je eksplicitno rekla da bih se moga vratiti na normalni posao. Izgovorila je to sa smiješkom, ali sam shvatio da to potpuno ozbiljno shvaća. Mogu je na neki način shvatiti, ali me je sam događaj prilično ožalostio. Ona već 30 godina ne radi i praktično je po zanimanju domaćica. Njen društveni život je puno bogatiji od moga. Dva puta tjedno ide n jogu, a ima i puno prijateljica s kojima se često viđa, čak i u ova bolešljiva vremena. Očito je da se ne uspijeva u potpunosti prilagoditi ovoj promjeni i da je teže podnosi od mene. U biti se slična stvar već dogodila početkom lipnja, pa sam joj tom prilikom dao dva tjedna odmora. Valjda tako treba ići i ja se nastojim prilagoditi i ne misliti previše o tome.

Kategorije
Uncategorized

Ljeto je u dolasku

Za dva tjedna stiže nam ljeto. Puno ljudi jedva čeka taj događaj jer im je topli, sunčani period onaj najdraži u godini. Ja volim sve, od time, preko proljeća i ljeta, pa sve do jeseni. Svako godišnje doba ima svoje čari koje se u drugim dijelovima godine ne mogu vidjeti. Obožavam zimski snijeg. Kako živim u gradu, vidi se izuzetno rijetko. Nekada, dok sam bio mlađi, nadoknađivao sam taj nedostatak odlaskom u planine, na skijanje. Nikada nisam postao dobar skijaš, ali sam uživao u prirodi i mliječno bijelom prekrivaču koji ju je pokrivao: kao neka kraljica ogrnuta hermelinovim plaštem. Proljeće je eksplozija boja i mirisa, buđenje i rađanje. Ljeto je toplo, a vrlo često i vruće. Postoje mjesta s gomilama ljudi, tisućama turista koji pretvaraju prostor u jednu veliku košnicu. Nisam ljubitelj te atmosfere. Preferiram malu, po mogućnosti osamljenu, šljunkovitu plažu s hladom. Ako ga baš nema, mislim na prirodni hlad, u redu je i suncobran. Dajte da malo pretjeram: po mogućnosti i jedan mali bar s hladnom cugom. Znam, znam! Gdje se nađe bar postoji i mnoštvo ljudi, pa tu ulazim u kontradikciju, ili u najmanju ruku priželjkujem utopiju koja se gotovo nikada ne realizira. Ipak, poznajem jedno mjesto s tim osobinama, ali vam ne mogu reći gdje se nalazi: vi bi svi došli, i to više ne bi bilo isto.

Jesen, reče zanesen. Nikada nisam bio veliki ljubitelj poezije, ali ovo mi je ostalo u glavi još od osnovne škole. Požutjelo i otpalo lišće i kiše jesenje (netko je to i opjevao) daju neku nostalgičnu, pa čak i po malo depresivnu atmosferu, koja se meni ipak dopada. Ono što mi je najljepše, ležati u krevetu i osluškivati kuckanje kapi kiše po staklu prozora ili škurama. Isto je tako lijepo nagnuti se uvečer na ogradu balkona i gledati kišu s pozadinom osvijetljenom gradskim svjetlima. Sve blista kao neki kraljevski dragulj. Ma kako sam samo poetičan. Možda mi netko uruči i neku nagradu za moje male misli koje povjeravam ovom digitalnom mediju.

Korak po korak u visine

Kriza izazvana s boleštinom koja nam je stigla iz Kine, a možda i od nekud drugdje, pomalo popušta. Ja i dalje radim od kuće. Ne žalim se na situaciju, jer imam puno više slobodnog vremena. Koji puta i previše pa moram izmišljati nove aktivnosti. U zadnje vrijeme sam otkrio kockanje online. Slučajno sam naletio na jedan casino online koji je poklanjao kod upisa 20 dolara. Znam da je to njihova taktika da privuku nove igrače. Investiraju koju paru da bi te privukli i onda se nadaju da ćeš ti izgubiti ne samo to, nego i puno tvojih novaca. Čovjek je poročan. Kada osjeti miris novaca, njegove moždane vijuge počinju drukčije funkcionirati. U podsvijesti znaš da nemaš gotovo nikakve šanse da stučeš pravu lovu, ali te nešto tjera da probaš. Joj, da se je kuglica pomjerila za samo jedno mjesto, bio bih osvojio novac. Daj da probam još jednom; možda ću imati više sreće. Nekome se i potrefi. Da nije tako,. Nitko ne bi igrao, ali su to izuzetno rijetki primjerci. Većina ljudi pada u neku vrstu kockarskog transa, a neki na kraju i dobro zaglibe.

I ja sam poročan kao većina stanovništva ovog planeta, ali jedini pravi porok koji mi nedostaje jeste onaj za kockanje. Nikada se nisam palio na lagano zarađeni novac jer sam od maloga naučio da to, osim u izuzetno rijetkim slučajevima, ne postoji. Ovih par sati koje sam proveo igrajući u casino online je za mene zabava, stjecanje jednog novog iskustva i proširenje moje opće kulture. I prije sam znao osnovna pravila igara iako nisam nikada igrao u nekoj pravoj igračnici. Sada mogu reći da sam produbio to poznavanje i stekao iskustva u vezi psihološkog aspekta igranja. Čak i ja koji nisam strastveni igrač sam znao osjetiti poriv da stavim veći ulog od onoga koji sam planirao na početku. To je moj sistem: prije nego počnem s nekom aktivnošću, postavim si granice, odnosno isplaniram kako će stvari ići, ako budu išle dobro ili ako razvoj događaja krene u negativnom smjeru. Obećao sam si da ću jednostavno prestati igrati kada izgubim ono što su mi poklonili. Do sada još nisam ispunio obećanje (koje je i dalje važeće) jer mi ne ide loše. Nakon 3 dana igranja, uspio sam čak i povećati početni kapital koji mi je igračnica dala. Na računu imam 22,5 dolara. U dobitku sam više od 10%. Ma dajte, nije to tako loše: može se platiti jedna piva u nekom baru na periferiji grada (u centru je preskupa).

Danas je nedjelja, a vani je oblačno i tmurno. Tmasti oblaci vuku se po nebu. Preko noći je palo nešto kiše pa su vanjske površine još uvijek mokre. Sjedim u mom studiju i pišem ovaj članak s upaljenom svjetiljkom jer kroz prozor ne ulazi dovoljno svjetla. I temperatura se je prilično spustila u odnosu na prethodne dane kada je bilo vedro i sunce nas je darivalo sa svojim zrakama. Čujem iz kuhinje lupetanje lonaca i tanjura. Supruga sprema ručak koji bi trebao biti poslužen za nekih pola sata. Nadam se da ću do tada uspjeti obaviti sve ono što sam si zacrtao: trebam završiti ovo pisanje (to sam, pri kraju), izabrati bar jednu fotografiju s kojom ću malo podići grafički izgled stranice i sve to trebam staviti online.

Kategorije
Uncategorized

Proljetno doba 2020

Urota – 25. travanj 2020.

Ja nisam od onih koji svagdje vide urotu, ali one postoje i neko od njih je čak lako i dokazati. Ovdje se ne radi o Zrinjskom ili Frankopanu, u to sam siguran. Isto tako sam siguran da nije lako otkriti tko konkretno stoji iza svega. Ali da krenem iz početka, s jednom dobrom vijesti. Ne znam da li ste pročitali da je jedna američka vidovnjakinja predvidjela da će se u zimi ove godine dogoditi strašna epidemija koja će se bazirati na virusu koji napada pluća. Knjiga je izašla 2008. godine, prije 12 godina, a autorica je preminula 2013. Postoje i slučajnosti i koji puta se gotovo nevjerojatne, ali mi se sviđao pomisao na to da je ženska to doista vidjela. Zašto? Zato što je predvidjela da će epidemija nestati iznenada, isto tako kako se i pojavile. Skoro vjerujem više njoj nego svim ovim naučnicima koji nas ovih dana zasipaju svojim teorijama. Nezgodno je da pola njih tvrdi jedno, a pola drugo. Dvije sasvim suprotne stvari. Pa gdje je tu urota?

Prije nekih tjedan dana supruga mi je saopćila vijest, ona je vrlo aktivna na mreži i zato je bolje informirana od mene, da je u Južnoj Koreji preko 100 ljudi koje su ozdravili od Covida ponovo oboljelo od iste bolesti. Za mene je to bila vijest dana, prava bomba, ali mediji su tome dali jako malo značenje; u puno slučajeva nije uopće prenesena vijest. Za mene je informacija od ogromne važnosti, jer od samog početka pandemije sumnjam u ono što se događa i ono što nam prepričavaju. Imao sam priliku čuti nekoliko znanstvenika koji ne podržavaju službenu liniju i koji imaju pristup samo manje važnim medijima, tako da se njihov glas jako malo čuje. Jedan od njih je rekao da su virusi od vrste korona jako promjenljivi i da tijelo ne uspijeva stvoriti antitijela. Za primjer je naveo da je prehlada izazvana od jednog korona virusa (provjerio sam na Wikipediji; istina je) i da čovjek u toku života može biti prehlađen i stotine puta. Nakon toga sam čuo od još dvojice znanstvenika da do danas ne postoji cjepivo niti protiv virusa iz porodice korona. Upravo sam čuo na televiziji da je svjetska zdravstvena organizacije potvrdila da trenutno ne postoje dokazu o tome da ljudsko tijelo stvara antitijela protiv Covid-a. Dajte onda da mi neko objasni zašto svi govore o cjepivu? Ako se ne stvaraju antitijela, kako je moguće napraviti cjepivo? Nitko to ne objašnjava i svi inzistiraju da bez cjepiva nema normalnog nastavka života. I neka mi netko kaže da se ovdje ne radi o uroti.

Početak – 12. travanj 2020.

U karanteni smo zbog korona virusa. Ovo je treći tjedan da ne idem u ured, nego radim od doma. Vrijeme s jedne strane sporo prolazi, ali s druge točke gledišta leti. Od 9 ujutro do 6 popodne radim. Dobio sam prijenosno računalo od poduzeća s kojim se uspijevam povezati na moje računalo u uredu. Tamo imam sve ono što mi treba i stvar funkcionira dosta dobra, osim kada veza Internet počne šepati, ili je virtualna mreža firme preopterećena (gotovo svi radim od doma, a puno nas je; rekao bih nešto preko tisuću). Ne uspijevam shvatiti koji od ova dva problema je onaj pretežni; vjerojatno se radi malo o jednom, a pomaže i onaj drugi. Na stranu mi koji radimo od kuće, globalna mreža je opterećena jer je gotovo cijeli svijet u izolaciji i glavna zabava je šetati se po mreži. Negdje sam pročitao da je YouTube ograničio prikazivanje sadržaja u HD (visoka definicija), da bi tako smanjio količinu podataka i opterećenje mreže. U stvarnosti ovo društveno izoliranje nije nište promijenilo; i prije ove epidemije su ljudi sjedili zajedno u restoranu i svako od njih bio povezan s nekim preko društvene mreže. Međusobno nisu niti razmjenjivali poglede. Sada mi nije jasno zašto se žale; ne shvaćaju da se ništa nije promijenilo. Kažu da je ljudska rasa najinteligentnija. Ponekada sumnjam u to jer su suprotni dokazi više nego očiti.

Moji dani, van posla koji trebam obaviti, se svode na gledanje vijesti na televiziji. S vremenom i to dosadi. Uvečer se nađe neki film, a sat vremena posveti i čitanju. Upravo sam završio čitati “Mrtve duše” od Gogolja. Jeste jedan od klasičnih romana, ali moram priznati da sam se namučio da dođem do kraja. Pogotovo što pred kraj knjige nedostaju neki dijelovi rukopisa, pa je dobar dio radnje preskočen. Neću vam preporučiti čitanje ovog književnog djela jer mislim da se prosječnom čitaocu ne bi previše dopalo. Završena ova knjiga, uzeo sam jednu koja prepričava povijest Bude. Knjiga je odlična i poučna; puno toga se može naučiti. Zadnjih godina mi se više sviđaju realne stvari, to jeste eseji, a ne one izmišljene, odnosno romani. Jučer sam vidio u streamingu film “Contagion” iz 2011. U zadnje vrijeme je to filmsko djelo jako popularno jer opisuje svjetsku pandemiju sličnu ovoj koju danas doživljavamo. Uz to je i glumačka ekipa vrlo značajna. Videći današnji okoliš, film mi se dopao, ali bi u drugim vremenima dobio lošu ocjenu s moje strane. Radi se o uobičajenoj katastrofi sa sretnim završetkom. Dosadno!

Da bih učinio malo raznolikijim moje dane, otvorio sam ovaj blog koji sam nazvao “korak po korak”. Zašto se tako zove. Svidjela mi se ideja da pišem male, kratke postove, s nekom imaginarnom idejom da ću s laganom šetnjom na kraju ipak negdje stići. Znate kako je, kreneš s projektom i pun si volje i želje da postigneš određene rezultate. Treba pričekati da se vidi da li je cilj dostignut ili mu se je bar približilo.