Zamislite što mi se danas dogodilo. Bio sam u uredu i negdje poslije ručka mi je opao nivo jedne određene tvari koja se uvlači kroz usta i širi u tijelo preko pluća. Već godinama je zabranjeno vršiti tu aktivnost u uredu pa sam tako prisiljen izaći ispred zgrade da bih popravio kemijski sastav mog organizma. Tako sam ja sišao i cuclao hodajući gore dole ispred nebodera u kojem radim. Cuclao? Tako to zove moja žena jer koristim jednu tehnološku stvar koja ne proizvodi katran koji začepi pluća. Kada sam završio s obredom i bacio otpadak u za to određenu pepeljaru (hajde, da pomognem onima koji eventualno nisu shvatili) krenem ja unutra. Na ulazu su okretna vrata. Uvijek kada ih vidim dođe mi u glavu rulet u casinu. Strpljivo sačekam da se počnu okretati, uđem unutra i sitnim koracima, korak po korak, pratim kretanje krila; ne znam kako bi ih drukčije zvao. Iznenada, krila se zaustave. Ima ih četiri i sva su pod pravim kutem (4 puta 90 jeste 360, odnosno puni krug za one koji su slabiji u matematici i geometriji). Kada se zaustave, 2 prostora koja formiraju ostanu prema vani, a dva su unutar okvira koji osigurava da ne struji zrak i da nema propuha. Ja ostanem u zatvorenom prostoru. Bez panike; nije se to prvi puta dogodilo. Naprotiv, rekao bih da se događa dosta često. Kako se rješava ovakva situacija? Malo se mrdnem i volumetrijski senzor shvati da je netko unutra i pokrene elektromotor koji okreće vrata. Ako to ne funkcionira, postoji jedno unutrašnje dugme koji se pritisne i problem se riješi kao u prethodnom primjeri. Jednostavno, zar ne?
Mrdnem se ja lijevo i desno; to mi je lakše nego ispružiti ruku i stisnuti gumbić. Ništa! Ja sam uporan i opet se mrdnem, ovaj puta jače da bi senzori lakše ustanovili moje prisustvo. Opet se ništa nije dogodilo! Hajde, ispružim ja ruku i s kažiprstom pritisnem gumbić. Već dok je moj prst prevaljivao ovaj dugi puto od nekih dvadeset, pa možda čak i više centimetara, moj unutrašnji instinkt mi je rekao da ni ovo neće proizvesti željenu akciju, to jeste učiniti da se vrata okrenu za bar još devedeset stupnjeva; u tom slučaju bih bio na slobodi. Moj instinkt nikada ništa ne pogodi, ali ovaj puta, na moju žalost je bio ispravan. Kliknuo sam još par puta, pa se opet mrdao, pa sam se mrdao i klikao istovremeno, ali rezultat nije bio pozitivan. Shvatio sam da sam ostao zaglavljen u okretnim vratima. U liftu mi se to nikada nije dogodilo. Pokucao sam par puta na staklo da bih prizvao protira, ali je on već bio sa suprotne strane stakla. Rekao mi je da mu signalni uređaj koji ima iza svog pulta pokazuje da su se vrata pokvarila i da će odmah pozvati servis da me oslobode i poprave vrata. Zatim je otvorio požarna vrata koja se nalaze uz ova gdje sam ja zaglavljen, da bi drugi ljudi, koji ulaze i izlaze, mogli normalno cirkulirati.
Neboder ima dvanaest katova i u njemu radi par stotina ljudi. Uz to su u njemu i dvije osiguravajuće agencije koje primaju vanjske klijente. Dok sam čekao u mom staklenom kavezu, bio sam svjedok brojnih prolaznika koji bi iskoristili priliku da pogledaju prema meni i da mi upute suosjećajni pogled. Nisu baš svi bili tako ljubezni. Jedan se vraćao iz dućana gdje je kupio nešto za ručak koji je bio u toku. Kada me je vidio, zastao je, otvorio plastičnu vrećicu koju je sa sobom imao, izvadio bananu i učinio gestu s kojom mi je ponudio tu voćku, omiljenu među majmunima, pogotovo u zoološkom vrtu. Poznajem ga, pa se nisam naljutio. Uvijek se šali, sa svima i u vezi svega. Činjenica je bila da sam bio izložen pogledima ljudi koji su prolazili i palo mi je na pamet da je možda bolje ostati zaglavljen u liftu. Možda je malo klaustrofobičnije, ali je manje posramljujuće. Prošlo je nekih petnaestak minuta, a ja sam i dalje bio na ograničenoj slobodi. Nikotin je počeo padati ispod kritičnog nivoa, a bilo mi je i dosadno. Netko od vas će reći da sam trebao nešto raditi na mobitelu; tamo se uvijek nešto nađe da vrijeme brže prođe. Imate pravo, ali mi je ostao u uredu, pa sam se mašio onoga što sam imao pri ruci. Zgrijem ja duhan i počnem cuclati, ka d evo portira. Mrko me gleda i govori mi kako je zabranjeno pušenje u zgradi. Kroz staklo se zvuk ipak dobro širi, pa nisam bio akustički izoliran. Ja ga gledam u nevjerici i ne znam što bih mu odgovorio. U nedoumici sam da li da budem vulgaran ili pristojan. Ovo prvo me više privlači i više dogovara datom trenutku, ali nije u mom stilu. Ja sam fini čovjek.
Objašnjavam mu, lažući, da patim od klaustrofobije, da sam nervozan i da mi cuclanje pomaže da se smirim. Uz to dodajem da je ovo proizvod koji stvara dima, ali nema vatre prema tome ništa se ne može zapaliti. On nastavlja da me grdi. Izgleda da mu idem na onu stvar. Na sreću, čujem zvuk auta koji se zaustavlja, okrećem se i vidim natpis na vratima: servis – liftovi i pokretna vrata. Vidi ih i portir, izlazi van, da tada je bio s unutrašnje strane, i vodi ih prema mjestu incidenta. Za 10 minuta sam vani; skinuli su neku ploču na zid i odblokirali vrata. Bili su vrlo ljubezni. Izveli su me van, pitali da li je sve u redu i ispričali se zbog neugodnog događaja. Rekli su da je pregorio osigurač i da se to izuzetno rijetko događa. Opet sam bio na slobodi!