Reče, zanesen. To je jedan od rijetkih stihova koji mi je ostao u pamćenju iz škole. Poezija mi je uvijek bila nešto apstraktno, nešto što nisam uspio doživjeti, pretvoriti u slike i atmosferu. Pokušao sam više puta, jer sam to osjećao kao manjak opće kulture. Bez rezultata! Izgleda da je to moje osobno ograničenje. Čitao sam Cesarića, Baudelaire i Nerudu, spominjem samo one kojih se sjećam. Moje prijateljice su mi govorile kako su fantastični, ali ja nisam uspijevao da uđem u njihov svijet. Slično mi se događa i sa slikarstvom. Ja slike dijelim na one koje mi se dopadaju i ostale. Čisto estetsko mjerilo, ali je i tu problem da mi umjetničko djelo ništa ne govori kao takvo, ništa ne prenosi. Kada se stihovi spoje s glazbom, stvar se kompletno mijenja. O da, tada uživam i osjećam. Riječi i tonovi me uzdižu u oblake, spuštaju na zemlju: jednostavno su živi i utječu na moj duh, na moje tijelo koje se često spontano pokrene i uhvati ritam melodije. Često mi se događa de se ujutro probudim i da mi se neka pjesma počne vrtjeti u glavi: često to traje cijeli dan. Pjevušim, tapkam nogama i rukama u ritmu glazbe koja se okreće na mom mozgovnom gramofonu. Uglazbljene stihove, osjećam i uznose me u više sfere, bude mi sjećanja na protekle dane, događaje i prošle ljubavi.
Ovo gore skoro pa ima neku poetsku podlogu. Možda još nije kasno za mene. Vidim da se vraćam prirodi. Barem bi se tako reklo gledajući naslove mojih postova. Sve sama godišnja doba, Ne znam da li me inspirira talijanski kompozitor Vivaldi sa svoja 4 koncerta, “Četiri godišnja doba”, ili je utjecaj kulinarske prirode, nižeg spiritualnog nivoa; mislim na pizzu “Quattro stagioni”. Imam osjećaj da me ova pandemija mijenja. Prvi dio, onaj proljetni, nije puno utjecao na mene. Pouzdavao sam se u Suzanu, američku vidovnjakinju o kojoj govorim u prvom postu, i nadao da će sve ove teškoće brzo proći. Nakon što je sve ponovo krenula u toku ljeta, a i danas je u očitom progresu, počeo sam patiti ovu situaciju. Nekako sam postao tužan i povukao se u sebe, u moj intimni, pomalo virtualni svijet. Postao sam i oprezniji. Rijetko izlazim iz kuće, kada šetam, prelazim na drugu stranu ulice, ako na mom pločniku netko dolazi u mom smjeru, nosim zaštitnu masku, dobro navučenu na nos i usta. Nisam siguran da li se radi o strahu ili nečem drugom, ali sam primijetio de se je moje ponašanje promijenilo. Već sama činjenica da sam uočio ove promjene na meni samom je čudna stvar. Držim da sam osoba koja ne primjećuje puno ono što se događa meni samom i okolo mene. To je određeni limit, ali na neki način olakšava život jer se ne vide niti ružne stvari, one koje čine da se loše osjećamo.
Gotovo da se više ne družim s rijetkim prijateljima, poznanicima i kolegama. Prije bi se znali posjetiti doma ili se naći u nekom kafiću. Uz kavu, ili pivu bi se pričalo o bezveznim, beznačajnim stvarima u životu: žene, automobili i nogomet su uvijek bile glavne muške teme. Valjale bi se gluposti, sve sa svrhom da se umanji drama svakodnevica, koja i prije ove pandemije nije bila jako dobra. Sada većina nas radi od doma i prilike da se fizički sretnemo su izuzetno rijetke. Sutra će biti ponedjeljak i ja idem raditi u ured. Udaljen mi je nekih pola sata umjerenog hoda. Našao sam neku ispriku (u uredu imam odštampani projekt koji trebam kontrolirati, što mi olakšava posao) i dobio autorizaciju od šefa da cijeli tjedan provedem tamo. Istina je, lakše mi je kontrolirati na papiru nego na ekranu: oči se manje naprežu, a i kvaliteta kontrole je bolja jer po papiru mogu šarati. Da budem iskren, to nije osnovni razlog što se na tjedan dana selim u ured. Meni je posao od kuće odlična stvar. Imam sat vremena slobodnog vremena više, jer tako izbjegavam putovanje. Uz to se mogu organizirati vrijeme kako meni paše. Ako mi se ne radi, mogu se zabaviti nečim drugim i nadoknaditi propušteno radeći uvečer ili preko vikenda. Jednostavno imam više slobode.
Mijenjam naviku jer je mojoj supruzi dosadio moje stalno prisustvo u stanu. U prošlu srijedu mi je eksplicitno rekla da bih se moga vratiti na normalni posao. Izgovorila je to sa smiješkom, ali sam shvatio da to potpuno ozbiljno shvaća. Mogu je na neki način shvatiti, ali me je sam događaj prilično ožalostio. Ona već 30 godina ne radi i praktično je po zanimanju domaćica. Njen društveni život je puno bogatiji od moga. Dva puta tjedno ide n jogu, a ima i puno prijateljica s kojima se često viđa, čak i u ova bolešljiva vremena. Očito je da se ne uspijeva u potpunosti prilagoditi ovoj promjeni i da je teže podnosi od mene. U biti se slična stvar već dogodila početkom lipnja, pa sam joj tom prilikom dao dva tjedna odmora. Valjda tako treba ići i ja se nastojim prilagoditi i ne misliti previše o tome.